I.
Ti hoćeš da živiš?
O u što se uzdaš i nadaš?
Ljudstvo je postalo društvo a život, pad,
prodanje i poniženje
Ti si se sklonio tu u stradanje i stojiš
izgubljen
O dokle ćeš ostati tako
u borbi sa sumnjom koja te svakog svanuća čeka:
bi li se izmučen smirio zavijek u smrti
ili bi pošao natrag i stisnuo se u kut
između poniženja i stida?
II.
O ovaj život u kojem je sreća
od ljudi s kojim negda dijelih dane zauvijek se rastati
i još veća
sa svima ostalima nikad se ne sastati!
O ovaj rastanak, da nikad ne znam
da opet ne će doći sastanak!
Jer ova lica ne će da me puste, da se smire
na rubu moga sna i moje samoće
Unutra nepozvana vire, žmire,
ušuljaju se i po cijelom prostoru se moje svijesti šire
O kad bi samo kakav kutić osto
neispunjen od tog života u momu životu!
III.
Mi mučimo se dnevno radom i gladom
i hranimo se strepnjom i nadom.
I mnoga bolest već je na nas pala,
al još smo živi, poslije sviju zala.
Bog nikad kod nas nije došao za gosta,
mi sami smo i sebi dosta.
Kad nad nama se teške tame zgusnu,
mi nalazimo spas u ljubavi i u snu.
Tek kadšto kad se spomenemo sebe, izmučenih jadom,
nad samim sobom bismo zaplakali kradom.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori