Sebi

I.

Ti hoćeš da živiš?
O u što se uzdaš i nadaš?
Ljudstvo je postalo društvo a život, pad,
prodanje i poniženje

Ti si se sklonio tu u stradanje i stojiš
izgubljen

O dokle ćeš ostati tako
u borbi sa sumnjom koja te svakog svanuća čeka:
bi li se izmučen smirio zavijek u smrti
ili bi pošao natrag i stisnuo se u kut
između poniženja i stida?

II.

O ovaj život u kojem je sreća
od ljudi s kojim negda dijelih dane zauvijek se rastati
i još veća
sa svima ostalima nikad se ne sastati!

O ovaj rastanak, da nikad ne znam
da opet ne će doći sastanak!

Jer ova lica ne će da me puste, da se smire
na rubu moga sna i moje samoće
Unutra nepozvana vire, žmire,
ušuljaju se i po cijelom prostoru se moje svijesti šire

O kad bi samo kakav kutić osto
neispunjen od tog života u momu životu!

III.

Mi mučimo se dnevno radom i gladom
i hranimo se strepnjom i nadom.

I mnoga bolest već je na nas pala,
al još smo živi, poslije sviju zala.

Bog nikad kod nas nije došao za gosta,
mi sami smo i sebi dosta.

Kad nad nama se teške tame zgusnu,
mi nalazimo spas u ljubavi i u snu.

Tek kadšto kad se spomenemo sebe, izmučenih jadom,
nad samim sobom bismo zaplakali kradom.

Objavljeno: 1925. – 1960.