Na grobu pobratima

Zaduhnuo je vjetar,
Požutio je lug,
A meni, braćo, umre
Mog srca prvi drug.

Bijaše dobar, krotak,
Bijaše vatren, smjel,
Bijaše pošten Hrvat,
Kremenjak bješe cijel.

Usporedo smo rasli
Kô grane dubu dv’je,
I snivali smo skupa
O rodu zlatne sne.

A sada mlad mi umre;
Oh, to je, ljudi, zlo,
Zakopaše mi u grob
I moga srca pô.

Sad mutnih oči stojim
U goli vireć lug,
I pitam: gdje je, gdje je,
Moj pobratim, moj drug?

Vijenac, 1874.