Noćas šuti bašča bešćutno i nijemo:
Zamukla je ona pjesma tuge puna,
Što je svako veče orila se tamo
Kraj bokora ruža, s tankih plačnih struna.
Mir. Na cesti dolje ko da sjene plešu.
Šapat mek se čuje odnekud iz kuta.
Zatim sve je tiho. Prelijeva se zlatno
Staza posred svjetla mjesečeva žuta.
I ja šutim ovdje kraj pendžera svoga:
I dok uštap s neba sije jako – jako,
U dušu mi silazi nostalgija sveta,
I ja bih bez riječi u noć dugo plako.
(U Vinkovcima, 25. VI. 1914.)
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori