Noć se vedra svuda krajem širi,
Bašča šuti, sitno gondže miri.
Na raspuću lipa kitna
Razdragani sanak snije,
Sa nebesa zvijezda sitna
Na nju srebrn-trake lije.
Ali lipa dalje, dalje sanja –
Pala na nju mila spominjanja.
Ah, i ja bih, dok svijet sniva cio,
Tako milo zasnivati htio
O mladosti i o sreći,
Gdje se čuje pjesma vedra,
A ne može usna reći
Ništa – samo trepte njedra
Kao grana sitnog jorgovana,
Kad ga jutrom dirne zora rana –
Ali ne će na me san da pada,
Što ga želi moja duša mlada,
Nego mjesec blijedu zraku
Kroz pendžer mi mali šalje,
A ja šaljem želju svaku
Od mjeseca samog dalje,
Ponoćni dok sat sa crkve bije
I lahorak vitim granjem vije –
Čuj! Ponoći zadrhtala krila,
Pa na cijeli tihi kraj se svila,
A lahor je draška – pita,
Da mu kaže riječcu jednu.
Ona šuti – – zvijezda skrita
Pokaza se – druge bljednu
I odoše nekud snivati ti’o,
Kako i ja snivati htio.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori