Put u dolinu
U zoru i blijedo plavkasto svanuće
Idem u dolinu s brda. Klepke zvone.
Iza crkvenoga krsta i župne kuće
Mjesec kao zlatna vaza teško tone.
Niz vijugavi puteljak sa mnom slazi
Miris neba, brda, stabala i voda;
Tako mi je lijepo, tako ljupko i ko da
Kosa ranog jutra licem mi se mazi.
Na raspuću pokraj starog vinograda
Sretnem sunce: zvonik pjeva iz daljine;
Svirka vjetra kao ritam jutra mlada
Prođe pored mene i kroz loze zgine.
Sela eno. Bijeli slap u suncu blista.
Domovi uz bašče smokava se vide.
Primičem se cesti: u susret mi ide
Šumor starog mlina i pojutarja čista.
Jesen u polju
Popodne, kad su svijetli i ko od srebra dani
Nas dvoje šetnja vodi u polje niz staze,
A prati pas nas mali i naš smijeh pjani,
Dok prpošno po sagu od trave noge gaze.
Nad cijelim poljem stoji visoko tišina,
Tek vjetrić svilen kadšto proleti kraj glave
I dirnuv kosu ode u daljine plave,
A sunce pada i pada nečujno s visina.
I svuda jesen, topla jesen našeg kraja:
Zrak diše slatko dahom venenja i zrenja;
Na vrbama je lišće svelo zlatna sjaja.
Čuj, šumor grada blizog… nadno njiva jenja.
Uz osamljene kuće povrće i cvijeće
Već žuti, Bože dragi… Koja žena gleda
Kroz prozor čudno nas i naša lica blijeda,
Dok s krova golub pitom u susret nam slijeće.
Mi idemo polako… vrh nas nebom plove
Fantastično i žuto odjevene bule.
Kraj puta starac neki puši iz male lule
I tanko slabim glasom svoje krave zove.
Pa onda, kada sunce iza vrba stane,
Mi vraćamo se opet niz puteljke znane
I pred kućom još jednom okrenemo glave
Na žute šume i na horizonte plave.
I veseli smo silno – duša slatko trne –
Jer znamo: u sobi nas stara majka čeka,
Da izljubi nam lice i kosu i oči crne
I ponudi nam dvije čaše bijelog mlijeka.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori