Žut, malen salon pokriven nevidljivo tananim velom šutnje, miriše starošću. Miris kao u staroga zlatnoga vina i septembarskih ruža u agoniji.
U kutu jednom ogledalo prekrivši se zavjesom sitna praha: kao da je davno spustilo svoje čudne trepavice.
Tiho. Ne bunite ga: ono sniva.
Kroz davno neotvarani prozor gleda sunce i sjaj se njegovih očiju gasi u svilenim zastorima; zastorima tišine. Sunce bi htjelo zaroniti u dubinu ogledala i saznati Skriveno.
O, Sunce, budi milostivo! Ne buni ga: ono sniva.
Samo se o ponoći budi; probuđeno žutim glasom ure s duvara otkriva zelenkastim pogledima mjesečine dragu sliku neke Dame, radi koje danju spušta svoje čudne trepavice.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori