Šumjelo si, sámo, sred ravnice,
Radosti vjetra; i vesele ptice
Skrivalo krošnjom, velikom ko šuma;
U sjeni tvojoj skitnica je s druma
Slušao tajno sve muzike stiha;
Napjeve silni i tužaljko tiha!
Spoznanja tvoja: korijenje duboko,
A nadahnuća: sve granje visoko;
List svaki bješe skladan stih i rima,
Jesenji plaču i tišino zima;
Jesen ti zlatom svaki stih okova,
A zima srebrom u snu te darova!
Proljetni svate, ovjenčavan cvijetom,
Sunčani kralju, krunjen svijetlim ljetom,
Opjevan pjesmom gnijezdâ i oblakâ,
Zori – na žice od sunčanih zraka,
U luku granâ, tvojih moćnih lira –
Znao je lahor da tihano svira!
A sad ne šumiš: šume tebi vrane;
Srušena krošnja, posječene grane;
Izmrcvareni, ko obješenici,
Što s tebe vise, tvoji su oblici, –
I kao oni, bez ruku, bez glava,
Tvoja se strašna sjena ocrtava.
Odgovori