U kolibi, na kraj sela,
Krajiškinja sjedi stara;
Na ognjište baš je djela
Malo granja, malo žara –
Pa sad čeka dok to plane
I samoću gonit stane…
Vani noć je. S brda strma
Sniježan vihor selom hrupi;
Okancima ovdje drma,
Ondje samo jače lupi –
Da se slaba prima sluha:
Ko s daleka top da gruha…
Starica se trgla eto,
Prošla rukom preko čela –
Spominjanje ko da kleto
Otrti je s njega htjela.
Da, da! – šapće – on je prvi –
Stajao u bojnom redu;
Oko njega svi u krvi
Grlili su smrt već blijedu.
Izjedared topno zrno
Ko iz pakla preda nj pade –
Ah, i prije no protrn’o,
Raznijelo ga na komade…
A kad strašna vijest mi dođe,
Ko bodež mi srcem prođe,
Pred očima mrak se stvori
I n’jemo se na tle sorih…
Al je tješih sa dva sina,
Dva blizanca… Bože sveti!
Kako žurno vrijeme leti – –
Bilo to kod Solferina.
I starica brišuć suze
Jednu suhu granu uze
I na slabi metne plamen –
Vani vjetar jače vije
I o tanka stakla bije:
Kao da je lud il’ mamen.
Što? Zar opet negdje gruha? –
Krajiškinja pita stara –
Il’ me ženu slaba sluha,
Samo vjetar noćni vara?
Kamo sreće! Al i Pero
Morô poć je na Tal’janca;
Kô predstraža vijek se vero
Preko gora, šuma, klanca –
Jednog dana… već o zori
Iz daljine šum ga trže
I on naprijed jurne brže –
Kô da s bojne slave gori.
Ali u to negdje plane
Prva diljka… Sin moj zlati
Za srce se samo shvati –
I na zemlju mrtav pane…
Glas o njeg’voj smrti dašto
Nije mogô da me smrvi –
Ne znam bome niti zašto,
Kad me kamom stvori prvi
Al kako me sjeti oca,
Prokleh mjesto kobi nove…
Ah, kako se ono zove? – –
Da Kustoca! Da Kustoca!
I starica opet grabi
Na plamečak eno slabi
Zadnju – mislim – granu hita…
Vani vjetar dalje vije,
Na okanca lupa, bije –
Za staricu i ne pita.
Sveti Bože! jošte gruha –
Krajiškinja sjeda zbori –
Ona žena bijela ruha
Nema mira… Vijekom mori…
Cara nam je – svim na stravu –
Dušman sa dvije strane stisn’o
Pa je pozvô i mog Pavu –
A on niti da bi pisn’o!
Mirno spremi svoga vranca
Kao da će na Tal’janca –
Al kad tamo: on u Češku
Morao na vojnu tešku…
I za malo dana, jao,
U strašnu je gužvu pao…
Sjeko, puco – puco, sjeko –
Previše za srce meko!
Al u času, gdje mu desna
Drijemnu ruka – mrk se stvori
Pred njim konjik, lica bijesna,
I s vranca ga sabljom sori –
Ah, da niti ne zajeca! – –
Bilo to kod Kenigreca!…
I starici suze krupne
Niz lica se kližu suha…
Vani vjetar svak čas lupne –
Al ko za nju da ne gruha?
Ona sjedi eno muče
Kao da joj srce puče…
U ostatak žere gleda –
Ako nije vječnost blijeda!
Odgovori