U davno doba dva življahu gazde,
Dva susjeda, al’ reć’ bi do dva vraga,
Uspored teku njinog polja brazde,
Od jednog skokom mo’š do drugog praga;
Al’ obojica gledala se prijeko,
I nikad jedan drugom “zdravo” rekô.
U jednog bila kuća puna svašta,
Za kućom bujne zemlje trista rali,
O vratu ženi lanac zlata tašta,
I silnom stokom mi se gazda hvali,
Talira svijetlih u njeg pune vreće,
Nu, reć bi – hvala Bogu – dosta sreće.
A drugi: Bogalj: koljeba mu bijedna,
Pjeskovito mu polje – ni za hljebac,
U štalici mu koza samo jedna,
U goste k njemu ne će niti vrebac.
Da, pravi bogalj! Zimi zimuj s gladom,
A ljeti znoj’ se, pa se tješi jadom.
Al’ dosta nema ljudska duša dovijek,
Sve silno blago slabo ju veseli,
I “dosta” nikad ne će reći čovjek,
Čim više ima, tim i više želi.
Pa tako vam je baš i onda bilo:
Siromaštva se bogatašu htilo.
“Gle!” reče ženi jednom volje nujne,
“Sve našoj sreći reć bi dobro služi:
I lijepa stoka, livade nam bujne;
Al’ nemo’š da se zemlja zaokruži,
Jer susjed ima pašnjak kraj potoka,
Pa brani da mi ide k vodi stoka.”
“Ej luda glavo”, žena, “šta je zato?”
Pa kupi, imaš hvala Bogu dosta.”
“Ej mudra glavo”, muž joj reče na to,
“Ni moja pamet nije tako prosta,
Ta htjedoh! Sto sam škuda davo,
Al’ “ne ću!” nato odvrati mi đavo!”
“A ti mu otmi”, progovori žena.
” “Al’ kako otet, kada moje nije?” ”
“Talira imaš, al’ si, mužu, bena!
Gdje novca ima, tu se svašta smije:
Tu imaš suca, imaš i svjedoka,
Pa moć’ će k vodi lijepa naša stoka.”
Za dana malo planu pravda huda;
Naš gavan baca silu zlatna mita,
A bogalj viče: “Ajdemo do suda,
Od mudrog suda nek se pravo pita.
Taj hrast sa krstom moj je međaš pravi,
Pre dvjesta ljeta pradjed moj ga stavi.”
A sudac veli: “Gdje je hrast sa krstom,
Tu stoji međa, – doć’ ću sutra tamo,
Tu možeš pravo svojim pipat prstom,
Po krstu sudit ću vam međe samo;
A ne ima l’ krsta, ne ima ni međaša,
Pa tužitelja sve do vode paša.”
“Gdje krsta nije, niti međe ne ima”,
U potaji si šapće žena noći
I tajno k hrastu iz kuće se sprema.
“Oj tu se može lako još pomoći;
Ispalimo taj biljeg od međaša,
I sve do vode paša bit će naša.”
I dođe hrastu, dignu gvožđe bijelo,
Da briše krst! – Čuj, gromki grom zaori
I puče strijela – drkće nebo cijelo,
A strijela s neba ženu, hrast obori.
Bez duše žena gavanova leži,
Na čelu krst joj strijela ubilježi.
A kada zorom sudac hrast zagleda,
Problijediv reče gavanu seljaku:
“Tu, kume, više suditi se ne da,
Jer pravo eno vidiš u tom znaku,
I klanjat tek se smiju slabi ljudi,
Gdje plamnom rukom Gospod pravo sudi.”
Vijenac, 1872.
Odgovori