Silna žega. Stvora nema
Ni u polju ni u selu;
Sve se ugnu suncu vrelu;
Da u sjeni negdje dr’jema…
Samo ondje, gle, u školi
Star se učo nešto ljuti:
Bit će, da ga duša boli,
Što mu žega djecu smuti,
I on viče… i on lupa
Štapićem po svome stolu…
Neki skaču preko klupa –
Sad će da prevrnu školu.
Ali ne će. Djeca vole
Kadgod šum od mira tija –
Danas zadnji dan je škole,
Tek što zvono ne odbija!
A učo se k tomu sjeti:
Kako žurno vr’jeme leti…
Danas da i sam dosluži –
Čemu da se ljuti, tuži!
I ko sunce kada pline
Po dubokih preko brazda,
Misô mu na licu sine:
Od sutra sam tek svoj gazda!…
I koštanim pljesne dlanim,
Da je drven strop zajeco –
Ajte – reče – da vam, djeco,
O prošastim pričam danim!
I presta se rogoborit,
Djeca sjede kao kipi;
A učo je stao zborit,
Kô da blaga kiša sipi:
Četrdeset dugih ljeta
Danas, djeco, baš doslužih –
Na života mog’ će ruži
Prvo gondže sad da cvjeta…
Tim ne kanim dašto r’jeti,
Da su đaci trh mi bili;
Od mnogih su pače milih
Tri mi uv’jek na pameti.
Prvi svome tih na mjestu
V’jek je nešto smišljo, crto;
U drugova igru često
Nije uprav nikad srto.
Iškolan se posl’je dao
Na pothvate svake ruke…
Imo borbe, truda, muke –
Al mu posô divno cvao.
I gavanom on je posto
Bogatijem među ljudim –
Ja sam ubog učo osto,
Da se njeg’vom blagu čudim…
Drugi bio srebro živo,
Bez tučnje mu dan ne prođe;
O bitkam je trajno snivo
Poput kakvog vojskovođe.
I o’šo je u vojnike,
Po ratištim svim se bio:
Sred topova strašne rike
Lovor mu se v’jenac vio.
Ðeneralom on je posto,
Ponajvećim medju živim –
Ja sam priprost učo osto,
Da se njeg’voj slavi divim…
Treći bio sela dika
I po srcu i po duhu,
Igro tek se svećenika
I o misnom snivo ruhu.
Posl’je se je marno spremo,
Svetoj tek da služi vjeri;
Dani su mu tekli n’jemo,
Ali čisti kao l’jeri.
I biskupom on je posto
Djetinskijem prema sanjam –
Ja sam skroman učo osto,
Da se njeg’voj časti klanjam…
Tako ću se, djeco draga,
Sve bez časti, slave, blaga,
Sada zav’jek rastat s vami…
Bog zna, hoće l’ tko i znati:
Kada ću se spuštat stati
U dubine grobnoj jami?!…
Ali što je iznenada
Učo susto… i probljedn’o?…
Zar što jeknu zvono sada?
Il ga spomen dirnu ledno?
Sad se, gledaj, diže… sjeda…
Sada na stol glavu spušta –
Ko da mu se otić’ ne da.
Bez priznanja barem sušta!
Djeca suzna oka šute,
Ko da nešto zloga slute;
A na vrata zirne sluga
Iznenađen s mira duga.
I pristupi k uči n’jemo –
Nije l’ s žege star zadr’jemo…
Za grudma mu plaho segne…
U njegvim ga nešto stegne…
Ajte samo mirno kući –
Reče dršćuć djeci muklo –
I kažite, da je uči
Dobro srce za vas puklo!
Odgovori