Živ istesan iz kamena, burne dobe svjedok tužan,
Žiškin grad na hridi stoji, s’rvao ga udes ružan:
Propala mu okna sjajna, kao oči starca slijepa,
Kao pusto srce stoji dvorana mu nekad lijepa.
Propali mu zlatni vrsi, kô što pada zlatna kruna,
Vijor zviždi kroz zidine, kô što pukla jeca struna.
Stara kulo, ajme bijedna! – Ovi zidi, ove hridi,
Ko da ti se okamenjen češki jad u njima vidi;
Ovi zidi, ove hridi, to se ruši, to ti pada,
Kô da ti se ruši, pada rodu nada, svaka nada.
Al’ u ponoć, vele ljudi, planu ovi pusti dvori,
Sja dvorana, nadaleko gromoviti pjev se ori:
Zlatne čaše rujna vina duž stolova poredane
Duž stolova kršni momci, sjaju im se slavne rane;
A na čelu kršnoj četi najkršniji junak sijedi,
Slijep na oči, bistar slavom, stari vođa Žiška sjedi.
Sjedi četa, pije četa, čaša čašu zvekom kuca,
Da od straha vijor šuti, od užasa hrid da puca;
Sjedi četa, skoči četa, pa ti ustma gromovnika
Slavom svane, pjesmom plane, pjesmom božjih zatočnika.
Ao četo! da bi sada uskrsnula trupla trula,
Ao četo! da bi sada iz svog groba osvanula;
A na čelu tebi, četi, kršan junak, Žiška slijepi,
Starom glavom, starom slavom i lomnimi svojim’ cijepi;
Nuz to polje stare jade, vidio bi staru kletvu;
Nuz to polje nove grijehe, naišo bi novu žetvu.
Al’ ne, miruj, starče, miruj, mirujte, vi krvni svati!
Nasiti se zemlja ova već krvave blagodati,
Naplaka se gorkih suza, nakrvi se i stratišta,
Načami se ljuta čama razvraćena kraj ognjišta.
A sad rodu, rodu tvomu zasinula opet zvijezda
I kô sinja s’ diže ptica iz pepela, iz svog gnijezda:
Sinja ptica glasno pjeva, da se ne da, da se ne da,
Ma i gavran sinju pticu prijekim okom prijeko gleda;
Sinja ptica glasno pjeva, nek se čuje svijetom svima,
Da je narod uskrsnuo, da ga ima, da ga ima.
A ti, Žiškin zavičaju! Ti svjedoči slavi roda,
Da uskrisit mrtve smije ta nebeska kći sloboda,
Nek se krsti i nek znade širom svijeta svaka rđa:
Svako srce roda svoga svomu rodu tvrda tvrđa.
Naše Gore List, 1863.
Odgovori