Gdje usred zemlje njemškog Sasa
Kroz kraj se vere Vera,
Od starodavnog stoji časa
Mjestance malo Mera;
A do njega se poljem stislo
Brežića malih dugo čislo,
I Nijemac seljak gata:
“To groblje jest Hrvata.”
A pitaš li ga za Hrvate,
I kakvo da su pleme,
Osvrnut će se čudan na te,
Na grobove te nijeme:
“Divljaci valjda, ne znam, šta su,
Al’ znam, u davnom nekad času
Tu pobiše se ljuto,
A sada grob im nuto!
Bje, kada silna vojska Šveda
Na njemačku se slegla,
– I s njima došla glad i bijeda, –
Svud davila i žegla,
Svud vidio si sela plamen,
I jadnom puku bilo “Amen.”
Tad, gosti nepoznati,
Navališe Hrvati.
Da, bilo ih je kao pijeska;
Na Švede četa hrupi,
Sa rojem roj se bijesno streska,
I čvor se krvav skupi;
Tu bilo sječe do tri dana,
Tu švedska slava pokopana,
Hrvaćanin ju smrvi, –
Sad njega jedu crvi.
Al’ svakog sedmog ljeta tude,
Kad crne sjene gmižu,
Junaci mrtvi pak se bude,
Iz grobova se dižu,
I u dva stanu bojna reda:
Hrvata vidiš, vidiš Šveda,
Visoko gor’ u zraku
Junaka prot’ junaku.
Nad poljem bijeli mjesec sije,
A vodom srebro bljeska,
Tu razdrt stijeg se vjetrom vije,
I nož se, puška ljeska;
Crveni plašti zrakom lete,
Drhture Šveda oklop-čete,
Trubalja rik se ori,
A bubnja grom gromori.
Oluja urla, zrak se trese,
Dubine zemske cvile,
Duhova čete sraziše se
Bjesnoćom davne sile,
I čuješ prasak, zveket mača,
I čuješ kletve, čuješ plača;
Al’ kada ponoć mine,
Sve u grob davni gine.”
Oj davna pričo, ja gonetam
Kroz magle prošlog doba,
Zašt’ mira ne ima našim četam
Sred dal’kog, stranog groba,
Zašt’ sjene te se i sad bude;
Ne pitaju li žive ljude:
“Oj zašt’ smo glavu dali?
I ovdje u grob pali?
Da, dusi vrlih pradjedova!
Probudiše vas sluti,
I jeknu u grob trublja nova,
Gdje bojak planu ljuti.
Vi rasijane svijetom čete,
Svom grobu pak se otimljete,
Donijeti željne nama
Žestinu starog plama.
Oj stari dusi! Dom vas zove
Na brijege hrle Une,
Ded vratite nam kraje ove,
Gdje rob tirana kune;
Gdje i sad traju turske stope
S blagoće dične Europe – – –
Vaš duh nas neka jari,
Hrvati dični stari!
Vijenac, 1878.
Odgovori