Dođi amo – – slobodno me nosi;
Svejedno mi i kad bi me takla
Lednom usnom, pogledom od stakla,
Što nam život ko i travu kosi –
Svejedno mi – ne branim ti hira;
Nisam piso zakonik svemira!
Dođi amo – – zlatila mi ime,
I med prve pisala me makar
Sve u ploče: u mramor i bakar,
Najvječnije među besmrtnime;
Svejedno mi – – ne burka mi čuvstva;
Nisam piso zakonike društva!
Dođi amo – s prijestolja me sruši
I u crne tamnice obori;
Nek svjetina porugom me mori,
S prostačkijem šakama nek guši;
Svejedno mi – ne poželjeh kruna,
A od tebe ne ištem računa.
Dođi amo – žile mi raspali,
Vatrom pakla krv mi otruj vrelu,
I od mukâ na teškom raspelu
Ludačku mi stezulju navali;
Svejedno mi, i gdje strah me nije,
Pružit ću ti ruke obadvije!
Na bojišta i na razbojišta
Po svijetu me krvavom odvuci,
Poći ću ti nehajno o ruci,
Gledat ću te, neću reći ništa.
Ako katkad nijema suza kane,
To su tuđe zapekle me rane.
Dođi amo – mjesta mi pokaži,
Gdje sam nekad gorke plako suze,
Što ih svijet pojeftino uze,
Ogolivši idealne laži,
Reći ću ti: Trica bila mala
Svaka suza te je tamo pala!
Dođi amo – uz gromove reci,
Da priznadem veličinu tvoju,
Prkosno ću glavu dizat svoju,
U polomnoj tvrd ću stajat jeci
I gledat ću u nebesna vrata
Sedam nijemih tvrdijeh pečata!
Zašto? Zato jer nisam od svijeta,
S kojim sudi nijemo tvoje lice:
Zvijezde su mi braća i sestrice,
Duh mi lagan za granicu lijeta;
Ne znam groba, košto nisam znao
Ni kolijevke kad sam u nju pao.
Ja ću naprijed – bez suza i smijeha,
Ja ću kući gdje su ideali,
Igrat ću se s anđelići mali
Grešan u kost s pjesničkijeh grijeha,
Pa ću tako jednog mrijeti dana
Pred vratima grada začarana.
Onda kada, nakon duga vijeka,
Lubanja mi izbaci se suha,
U prilici eternoga duha
Ja ću lagan stati pred tebeka;
Zajednički kratit ćemo vrijeme
Gledeć kosti, očnice i tjeme…
Ne spominji samo onda ništa, –
Zajednički nać ćemo joj groba,
Usporedo mučat ćemo oba
Kraj njezinog vječnog pokojišta
Možda onda preda te ću stati
Pa zaplakat – il se nasmijati!
Nada, Sarajevo, 1895.
Odgovori