Sini, zvijezdo, sini sjajna
Kroz oblake ove tame;
Dođi, vilo, dođi bajna
Pa se malo nasmij na me.
Željo moja, danče bijeli,
Kad ćeš k meni u samoću?
Ah, ljubav mi srce želi,
Ljubav eto, sve što hoću!
Sanče sveti, vječna slasti,
Tajno mila, kad se ljubi;
Prvi bože, prva vlasti,
Gdje sve niče, sve se gubi.
Nebo što je, more što je,
Što čudesa u svijetu?
Cigla svetost – ljubav to je
U svom padu i lijetu!
Tko se penje slijepim žarom
Po biserje neba vedra,
Da okiti dugom šarom
Milom zlatu mila njedra?!
Tko će sa dna mora pusta
Otet pjesmu od sirene,
Slatka grla, slađih usta
Da uspava dragoj zjene?!
Tko će srnut gluh i slijep,
Kuda glave spasti nije,
Tko će mrijeti mlad i lijep
Mirno, kako svetac mrije?
Mrijet će koga sred njedara
Rajem puni cvijet ubav,
Koga srce divom stvara,
Ah, s ljubavi, a za ljubav.
Majko svega što se kreće,
I krilo mu u lijetu,
Ti jedino nebo sreće,
Čist serafe u svijetu!
Kada sve nam smiješno biva,
Kad nas život mrzi, zebe;
Ah, to biva, iskro živa,
Što jedino treba – tebe!
Kaži, vilo, čisto lice
I omladi, što kud sa’ne;
Blagoslovi, čarobnice,
Dane trule, otrovane.
Željo vječna, danče bijeli,
Daj oraji tu samoću – – –
– – – Ah, ljubav mi srce želi,
Ljubav eto, sve što hoću!
Vienac, 1890.
Odgovori