Kad jednom preko moje glave
Tek grobni lahor šuškô bude,
Kad poda sagom zelen-trave
Sve svijeta zaboravim trude,
Tu prebirat će ruka čija
Te sitne pjesme što sam pisô,
I reć će: to bje šaljivdžija,
Ta šala mu je svaka miso.
Oh, ljuta šala, ljudi moji;
Pod svakom pjesmom, svakim cvijetom,
Ah, gorak, gorak korijen stoji
I truje srce bijedom kletom;
U svakoj pjesmi, što proklije
Iz moga srca, krv se taji,
I suza moja – rosa ti je,
I lahor – moji uzdisaji!
Ne radi svijeta, on je krasan,
Moj živi glas ga nikad prokle,
Nu jer ne vidjeh danak jasan,
Jer trpjet moram – dokle, dokle?
Jer vatrom gori duša sva mi,
Jer misli moje k nebu lete,
A ja tu bludim u toj tami,
Jer imam ruke ropski spete.
Odgovori