Antun Mihanović najpoznatiji je po svojoj pjesmi “Horvatska domovina”, koja je u skraćenoj verziji krajem 19. stoljeća postala hrvatskom himnom. Njegov književni opus nije velik, ali je vrlo značajan jer je utjecao na tadašnje buđenje nacionalne svijesti kod Hrvata. Mihanović to nije radio samo svojim pjesmama, već i književno-političkim doprinosom.
Pjesme
Biografija
Antun Mihanović hrvatski je pravnik i književnik iz 19. stoljeća rođen u Zagrebu 1796. godine. Za svog je života bio poznat najviše kao ambasador, pravnik i kulturnjak, a tek onda kao književnik. Ipak, njegov doprinos je i u književnosti bio značajan. Još je u mladosti počeo pisati eseje i rasprave, a kasnije i pjesme. Otac mu je bio zagrebački posjednik Matija Mihanović. Rodna kuća nalazila mu se na mjestu sadašnjeg Trga Bana Jelačića, ali je srušena u potresu 1880. godine.
Završio je pušku školu u Zagrebu, a onda je 1809. godine maturirao u Klasičnoj gimnaziji. U istom je gradu, na Kraljevskoj akademiji, studirao filozofiju, a onda otišao u Beč na studij prava.
Nakon završenog studija prava, najprije je pokušao ući u vojnu službu, ali kada je zbog zdravlja od toga morao odustati, od 1813. godine radio je kao pravnik pri Banskom dvoru u Zagrebu.
Od 1815. go 1821. godine radio je kao vojni sudac, uglavnom u Italiji. 1815. godine napisao je i objavio je knjižicu “Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku”, koja je kasnije bila temelj za program Hrvatskog narodnog preporoda, na čijem je čelu bio Ljudevit Gaj.
1818. godine, Mihanović je u Veneciji pronašao rukopis Osmana, Dubrovčanina Ivana Gundulića, te se osobno založio da se to djelo i objavi. Iste je godine u Padovi objavio svoju drugu knjigu “Znanostih i narodnoga jezika prijateljem”.
Od 1823. do 1836. Mihanović je radio kao činovnik u Rijeci. Upravo je u to vrijeme počeo izražavati svoje liberalne, ali za to vrijeme kontroverzne stavove, ponajviše na strani interesa građana. Opisivali su ga kao iznimno kulturnog, pametnog, ali i temperamentnog čovjeka. Zastupao je Rijeku na Požunskom saboru i upravo u to vrijeme napisao svoju najpoznatiju pjesmu “Horvatska domovina”. Bio je to njegov doprinos Ilirskom pokretu u Hrvatskoj. Pjesmu je štampao Ljudevit Gaj 1835. godine, u časopisu Danica.
1836. godine Mihanović je dobio službu diplomata i time postao prvi austrijski konzul u Beogradu. Tamo se zaljubio u kćer jednog od domaćina, djevojku Anku, i navodno njoj posvetio neke od svojih najljepših soneta. Inspiriran ljubavlju, napisao je svoj poznati sonet “Viđenje” i pjesmu “Kamena djeva”. Bila su to vrlo popularne pjesme u Srbiji u 19. stoljeću. U Beogradu je Mihanović živio i radio sve do kraja 1838. godine, kada ga je bečki dvor opozvao iz te službe zbog političkih promjena u Srbiji. S prestankom službe, morao je otići iz Beograda i tako je ta velika ljubav prekinuta.
Mihanović je nastavio obavljati službu konzula diljem Europe. Nakon opoziva iz Beograda, Mihanović je radio kao diplomat, odnosno ambasador i u Solunu, Trapezuntu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. 1848. godine, u manastiru Zograf u Svetoj gori, pronašao je Zografsko evanđelje, napisano u Bugarskoj u 10. ili 11. stoljeću. Bio je to staroslavenski glagoljski kodeks, vrlo važan za kulturu i povijest ovih prostora.
Istovremeno se bavio svojim književnim i kulturnim radom. Živio je tako sve do mirovine 1858. godine. Nakon toga preselio se u mjesto u blizini Klanjca, u hrvatskom Zagorju, pored Slovenske granice.
Umro je 1861. godine i sahranjen je na Starom groblju u Klanjcu, gdje mu je 50-ih godina 20. stoljeća napravljen spomen park. Tamo se nalazi i njegov memorijalni muzej sa svim radovima.
Antun Mihanović najpoznatiji je kao autor pjesme “Horvatska domovina”, danas znanu kao “Lijepa naša”. Pjesma je 1891. godine prihvaćena kao hrvatska nacionalna himna. Prvi je put izvedena 1861. godine, a uglazbio ju je Josip Runjanin.
Ipak, Mihanovićev utjecaj na hrvatsku kulturu i književnost tu ne staje. Upravo je on bio taj koji je pronašao Gundulićev spjev “Osman”, jedan od naših najznačajnijih i najstarijih spjevova. Mihanović je nakon toga inzistirao da se to djelo i objavi.
Osim toga, Mihanović je svojim knjižicama utjecao na formiranje programa buđenja nacionalne svijesti u Hrvata. Surađivao je Ljudevitom Gajem i mnogim drugim utjecajnim osobama iz hrvatskog preporoda. Borio se i za prava građanstva.
Zbog svog velikog doprinosa hrvatskoj kulturi, povijesti i književnosti, 1910. godine podignuta mu je bista u mjestu Klanjec, gdje je proveo svoje posljednje dane. Tamo se nalazi i njegov memorijalni centar, kao i grob i spomen park.
Dvorac Erdodi, u kojem je Mihanović svojevremeno provodio dosta vremena, preimenovan je nakon rekonstrukcije i obnove 1983. godine, u Dvorac Mihanović, a u Zagrebu se jedna od ulica u centru grada danas naziva ulicom Antuna Mihanovića.
Odgovori