Po sobi je padao srebrni tâk
Staroga, teškoga sata;
Kroz prozor je s polja išao mrak
Svjetla, baršuna i zlata.
Ništa nam nije diralo san
U mir utonule sobe;
U mraku su duše snivale san
Neznani, neznane obe.
O, što joj nisam uzeo blage
Ruke bijele i meke;
Prosuo riječi velike, drage
Ko putnik iz zemlje daleke?
Bila je lijepa ko tuga Istoka,
Svijetla ko biser od zvuka;
Crne su noći dva šumila oka
I ronila kosa od muka.
O, što joj nisam do nogu pao,
Klekô: koliko je volim!
Na četiri mora kako sam zvao
Po cestam je ravnim i golim.
O, što joj nisam srcem na krilu
Ko ludo zaplakô dijete?
Poljubio bisernu kosu, tu svilu,
I mramorne grudi i svete?
U tami bez glasa, šutljiv i plah
Ništa ne rekoh tog trena;
A sobom je išao miris i dah,
Do mene je bila žena.
I ništa nije pomutilo san
U mir potonule sobe;
U mraku dvije ikone snivale san
Mramorni, neznane obe.
Kritika, 1921.
Odgovori