O, kako milo dršće vazduhom
Tvoj meki glasak – žica srebrna,
I kako mi je slatko slušati
Taj blagi pozdrav snene večeri.
O, reci mi, o koji dobri duh
Iz tvoje čiste jeke šapuće,
Pa meni ti je tako lagodno,
A slušajuć te, sveta pozdravi!
I nešto kao topli poljubac
Golicajuć mi grudi dodira;
Ko da je čisti seraf sa neba,
S oblaka meni pozdrav donio.
Od goluba su krila njegova,
I s njima mi je oči pokrio,
Da mjesečev me tračak ne budi.
– O, spavaj – anđel meni govori –
Jer Bog je noć za one stvorio,
Na koje nije danju mislio!
– Ne pokrivaj mi oka, serafe,
Kad duša mi je nijemo gledati,
Gdje gine zadnja luč na zapadu.
I onda drhtne zvonce večernje
I uzvije se glas mu pod nebo,
A anđel rajske dveri otvara,
A tiha noć u ruhu odmornom
Nad glave naše krila razastre.
Ja ljubim crnu, nijemu kraljicu,
Ja ljubim njezin mrtvi zagrljaj
I slatko mi je glavu umornu
Položit joj u krilo pospano.
I onda tako polunesvijesnu
Na nepomičnom njenom koljenu
S daljine slušat talas zvukova.
Sve oko mi se tada rastapa
U bezdnu pustog, vječnog svemira,
A poput rose sjajne, sićane,
Moj željni pogled svud se raspline
Po hiljadama sjajnih alema
I prodire joj tanku odoru
I u srce joj tajno ulazi
Pa ondje zaspi slatkim umorom.
Ah, tako valjda samo spavaju
Tek do dva srca što se miluju
I što su baš u dugom cjelovu
Od silnog žara kucat prestala.
A Bog ih gleda, i Bog govori:
O, nemojte ih budit, nemojte,
Jer njihove se duše stopiše
Na drhtavici dviju usana,
I jadno bi se samo vratile
U grudi natrag ko u tamnicu!
O, i ja tako, čisti serafe,
Od strasti ljubim nijemu kraljicu,
A ljubav našu tiho pozdravlja
Iz trave glasak sitne bubice,
Iz lišća drhtaj krila ptičijih,
Iz luga slavuj – srca razgovor.
A poljsko cvijeće ono maleno,
Što istom se je zemlji otelo,
I ono hoće da nam ugodi,
I ono našu ljubav miluje.
Pa diže one male listiće
I diše čistim, vedrim mirisom,
Ko šapće, malo: – Da l’ nas vidite
I čujete li, što vas volimo?!
O, čujem vas, o poljski cvjetići,
I tebe mali, sitni crveni,
I tebe dragi, bijeli nevini,
I tebe plavi, čisti listiću;
Ta vi ste moga srca utjeha!
O, na vas rado usne privijam
I ljubim onu grudu blaženu,
Na kojoj ste mi lijepi niknuli;
A slaba mi je ruka gotova
Da bujni onaj korov iščupa,
Te oko vas se trovan šepiri,
O, mili moji mali cvjetići!
Nebesa su vas sama složila,
Da budete mi oku naslada,
U duši da vas nosim vavijek
Ko melem blagi mnogim ranama,
Vi mili moji mali cvjetići!
Pa ne skrivaj mi oka, serafe,
Da gledim vedro u noć duboku,
Da ljubim ono cvijeće sićano
Što kroz noć tamnu divno miriše.
Tek od njega sam spleo kiticu,
Na rođenim je čuvam grudima.
I lutajući dugim cestama,
Na koje se je tama nadvila,
O, ljubim samo nijemo, očajno,
Od žarkog čuvstva tamu ponoćnu
I ona mala do tri cvjetića,
Što kroz noć crnu snažno odišu.
I kupim rosu dugim stazama,
O, ima rose mnogo – premnogo,
I moja noć je rosom osuta.
Al rosu kupim, cvijeće zaljevam,
I moje cvijeće neće venuti.
A što je rosa cvijeću sitnomu,
O, to je suza oku ljudskomu!
I moja noć je rosom osuta
I grud je moja suza prepuna;
Na grudima su do tri cvjetića,
I moje cvijeće neće venuti!
A doć će možda časak suđeni,
I mene će se nebo sjetiti,
Pa s vedrog će se, žarkog istoka
I mojim željam sunce roditi,
Na obzorje mi tamno, ponoćno,
Uzvinut će se zvijezda velika,
A moje cvijeće, rosom osuto,
O, još će ljepše onda cvjetati!
Al dok me guši tama s ponoći,
Kroz koju moje želje lutaju
Ko rasprštana iskra ponorom,
O, dotle ljubim tamu s ponoći
I sitno cvijeće rosom zaljevam.
I zato mi je blago slušati,
O, tvoju jeku, zvonce večernje,
Kad pozdravljaš mi nebo sumračno,
Tvoj glas je glazba mojim mislima!
A kada jednoć jekneš zoricom,
Da budeš vjesnik dana novoga,
Ah, ja ću onda ko i ptičica
Uzletjet lako nebu pod oblak
I pjevati ću pozdrav radosni
U slavu sunca, dana novoga,
I cvjetićima mojim malenim,
I crvenomu, bijelom, plavomu,
Na koje mi je suza padala,
Da nadoji im perca lagana,
U dugoj noći, mraku gustome!
Sve uzdišući pjesmom iz srca
I pjevajući samo onima,
U kojih gori iskra ljubavi,
U kojih ima vatre božije,
Pa znaju što je tama ponoćna,
Te leži poput teška kamena
Na poletnomu krilu našemu –
Ah, pjevajući samo onima
Što s mojim srcem nijemo uzdišu,
A bolujući tugom jednakom!
Vienac, 1892.
Odgovori