Toplim dahom šume preko oštra mača
Gorko gore oči golog manijaka.
Vide: sto godina planinskih predaka,
Što nemahu zemlje do kamena plača.
Ko pećine dvije nad morem od stakla
Bol od sto daljina jede oči moje;
Tužna kob pučina sred zjena ih takla,
Crno nebo plijene i noćima poje.
Kada sleđen šutim, u meni se melju
Nemani i vuci s visinam’, i zmije;
Smrknut slušam pjesmu turobnu i velju:
Crno more šumi moje nostalgije.
Jednom, moj živote, kad duge sunčane
Za Stambulom prospu sag stobojnih šara,
Poći ćemo sretni, kad nam nemir stane,
S galijom svih čežnja bez svog kormilara.
Nestaju za nama slova i božanstva,
Ugasle su zadnje krune svih mudraca;
Sunca buje silno usred izagnanstva,
Najljepše nam luči duh u ognju baca.
U toj pusti sve je od svjetlosti bijelo,
Gle, moja se sunca troše rijekom zvonka;
Nebo gori vatrom usijano cijelo,
Ko najveće znanje nad jazom obronka…
Ipak, tko mi nije pio zore vina,
Lagume i noći, bune i htijenja?
Pjevao sam slavu sviju domovina,
Marševi su tukli puteve spješenja…
Otkuda sam došo? Crni trag mi buji
U visoku mraku gore ili stepe?
I ginu li šume goleme i lijepe
Rumeni gdje oluj po sve noći huji?
Gledaj, već kroz goru zorin trag se šulja
I još malo pa će bijeli dan da svane;
A još oči, oči čeznu kao rane
Brod mi što se svu noć nekim morem ljulja.
Rujno zlato nosi, ko plamen Damaska,
Brod tih čežnja mojih što dušu opija:
More vrelo šumi, prah svjetala praska,
Plašt se crven diže iz rimskih galija…
Kritika, 1921.
Odgovori