Nitko ne čuje naš razgovor u noći
I ne vidi Tvoj smiješak, niti suze, –
Odlučih, draga, da ću s Tobom poći.
Ne plaši se ništa! Tko Ti hrabrost uze?
Ruke su mi hladne? Gorke su mi usne?
Udara mi srce pomamno u tmini?
– Hlad je znak mirnoće. Noću zvuk se zgusne.
Od Tvojih se suzâ žukom usna čini.
Pričaš mi o svjetlu, gdje je sreća bolja.
O kućici maloj u dubokoj šumi.
Otkuda Ti riječi, odakle Ti volja?
A glas Ti je prazan ko u lošoj glumi.
To najcrnje sjeme dala si mi sama
I sada korijenje njegovo se širi:
Ušlo je u meso, raste u žilama,
A stapka mu smrtnim cvjetovima miri.
Nema Tvojih ruku, nema Tvoga glasa.
Nema Tvoje kose. Struka. Tvoga lika!
– Jao! Ti si mrtva; a ja tražim spasa.
O, odakle krv ta, i vrisak. Trka. Vika!
Objavljeno: 1938.
Odgovori