Bio jednom postolar,
Pošten čovjek al’ već star:
Mnogo djece mnogo treba,
A u kući nema hljeba;
A djeca sve viču “kruha!”
Otkud kruha? Nužda ‘e gluha.
Šije starac cijele noći,
Šije starac, već mu ruke
Slabe htjele iznemoći,
Ižuljene od zle muke;
Vikne: “Pomoz’, ma i tko si!
Baš da vrag mi pomoć nosi.”
Tek si majstor riječi reče,
Iznenada kuc na vrata!
Eto vraga: “Dobra veče!
Kakvo dobro od zanata?”
“Nije dobro”, na to stari,
“Slab užitak staro šilo,
A u kući loše stvari;
Bi l’ pomoći, vraže, bilo?”
Vrag će na to: “Pomoć laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to znaš da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom ćeš put moga svijeta.”
Sila Boga lje ne moli,
Glad ne pita tko ga hrani.
Majstor moj na sve privoli
I dušu si utamani;
Al’ u kući – bijela kruha,
Žuta zlata, lijepa ruha.
Sinak Božji zakasnio,
Mnogo puta jošt’ do neba;
Tu prenoćit putem treba,
Majstoru se navratio:
“De počinka, domaćino!”
Goso daje staro vino
I pečenu jarebicu
I mekanu posteljicu.
Bog osvanu prije zore
Pa besjedi: “Oj, majstore!
Na svemu ti hvala moja,
Pa mi reci do tri želje.
– Riječ istina bit će tvoja –
Bile male ili velje!”
“Hvala ti na tvojem daru;
Pa kad hoćeš da ti kažem,
Ove želje, gospodaru,
Pred mogućnost tvoju slažem:
Na tronošku tko mi pane,
Bez mene nek ne ustane;
U prozor mi tko zaluče,
Bez men’ glave ne izvuče;
Tko u vrtu krušku takne,
Bez mene se ne odmakne!”
A Bog reče: “Čudni ljudi!
Al’ što želiš, to ti budi.”
Ide vrijeme, dođe rok:
Eto vraga skok na skok,
Kuc na vrata iznenada:
“Dobra veče, stari goso!
Već je hora, pusti pos’o,
Brže-bolje ‘ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta.”
A majstoru naopako!
“Čekaj dokle večeramo;
Tko će gladan sad u pak’o?
Na tronošku sjedi tamo!”
Na tronošku vraže sjeo,
Ko prikovan da je cjeo.
“Gotovi smo, da idemo!”
Vrag da skoči, pa se trza,
Baca tamo, baca sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
Ko tamjanom da ga kadiš,
Ili svetom vodom hladiš,
Psiče, puše, kune, psuje,
Grize, plače, jadikuje:
Al’ badava! – kako sjeo,
Ko prikovan da je cjeo.
“Oj, računi tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta
Al’ me, goso, pusti, pusti!”
“Id’, luđače, do nedraga!”
Majstor reče, vrag do vraga.
Ide vrijeme, dođe rok,
Eto vraga skok na skok!
Kuc na prozor iznenada:
“Dobra veče, stari goso!
Već je hora, pusti pos’o;
Brže-bolje ‘ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta.”
A majstoru naopako!
“Čekaj dokle večeramo;
Tko će gladan sad u pak’o?
Pod prozorom čekaj tamo!”
U prozor ti vraže luče,
Svoje glave ne izvuče.
“Gotovi smo, da idemo!”
Vrag da skoči, pa se trza,
Baca tamo, baca sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
Ko tamjanom da ga kadiš
Ili svetom vodom hladiš.
Psiče, puše, kune, psuje,
Grize, plače, jadikuje:
Al’ badava! – lud zaluče,
Svoje glave ne izvuče.
“Oj, računi tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta,
Al’ me, goso, pusti, pusti!”
“Id’, luđače, do nedraga!
Al’ kad dođeš, ne budali!
Kraj je onda svakoj šali.”
Majstor reče, vrag do vraga.
Ide vrijeme, dođe rok,
Eto vraga skok na skok!
Kuc na vrata iznenada:
“Dobra veče, stari goso!
Već je hora, pusti pos’o;
Brže-bolje ‘ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta.”
Lija majstor stiska oči:
“U lijep čas mi doš’o jesi!
Gle tam’ krušku, deder skoči
Pa krušaka se natresi;
I kruške mi nosi simo
Da se putem osladimo.”
Skoči vraže, ludo zvijere;
Trese kruške do zla bijesa,
Dokle do tri pune mjere
Krušaka se ne natresa.
Luđak krušku uhvatio –
Ko’ da si ga prilijepio.
“Gotovi smo, da idemo!”
Vrag da skoči, pa se trza,
Trese tamo, trese sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
Ko’ tamjanom da ga kadiš,
Ili svetom vodom hladiš.
Psiče, puše, kune, psuje,
Grize, plače, jadikuje:
Zalud! – krušku uhvatio,
Ko’ da si ga prilijepio.
“Oj, računi tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta,
Al’ me, goso, pusti, pusti!”
“Ao, vraže, naopako!
Ako sam se zapisao
Da ću s tobom poć u pak’o,
Nisam svoje kruške dao.
Kraj je sada svakoj šali,
Ja ti rekoh, ne budali!”
Skoči majstor, skoče momci,
Redomice vratolomci,
Povadiše to remenje,
Đavolčetu leđa glade.
Đavo kuka, đavo stenje
I kroz suze i kroz jade
Đavo gosi to govori:
“Oj, pustoga vam remena!
Joj, nemojte! – ta to gori,
Ni vrag nije od kamena;
Stoga za lijek leđa mojih,
A s žuljeva mojih hudi’,
Jošte dva’est ljeta tvojih
Na ovome svijetu budi!”
“Kraj je sada svakoj šali,
Ja ti rekoh, ne budali!”
Pa sve više čeljad gipka
Zamahnula to remenje,
A sve više kao šipka
Vrag se trese, vraže stenje;
Pane remen, opet zviznu!
Vrag se vije, jecat briznu:
“Jao! jao! dosta! dosta!
Nek ti duša bude prosta.”
“Id’, luđače, do nemila!”
Majstor reče, vrag do vraga;
Nikad njemu više traga.
Istina vam sve to bila:
Od majstora sam je sluš’o
Kad sam kod njeg’ vino kuš’o.
Naše gore list, 1863.
Odgovori