Ne zamjer’te, krši gole,
I vi, polja zlatoklasa,
Moje more, sinje more,
I vi, zvijezde vrh talasa; –
Što se bajnim čarom vašim
Jedna tužna sjena šeta
Ko da nije srećna tamo,
Gdje najljepši kraj je svijeta!
Odat ću vam: da je ovo
Jedna duša otrovana;
Čuvajte joj samo tajnu,
Pustite je među vama.
Uz obale neka hoda,
Nek se šeta ukraj cvijeća;
U njojzi je duga zima
I bila je bez proljeća!
Za debele noćne tmine
Rado krade iz tijela se
Pa tumara zemljom nekom
I šulja se na talase,
Na kule se trošne penje,
U grobnice tamne zađe,
I – luduje sve to više,
I – sanjari sve to slađe!
Katkad tako lutajući
Iz oka joj nešto kane,
Kao vrelo gvožđe sine,
Kao teško gvožđe pane, –
Pa se skrije među cvijeće,
Među krši, među draču;
Odanle se onda čuje
Nešto ko da nalik plaču.
Oj, sahran’te suzu taku,
Možete joj dušu spasti;
Napojte se suzom onom,
Jošte ćete ljepše cvasti.
Zadojite svojim mirom
Srca, krši i doline,
I onda će duša ona
Da se smiri i počine…
Odgovori