Brojanice

1.

Tebi sam se, dušo, zavjetovô,
Kô što putnik čudotvornom liku,
Kad te gledah, zapelo mi slovo
Od ljepote tvoje na jeziku.

Muče motrim milo tvoje lice,
Nalazeći sve miline nove,
S čara tvojih složih brojanice,
Brojanice – male pjesme ove.

Al’ nam nada lijepa često laže,
Svaka molba nebu ne odoli,
Zavjet sveti uvijek ne pomaže,
Ni ja jadan ništa ne izmolih.

Sve mi ote nemilost ti ljuta
Do jedino brojanice male, –
O, da znadeš, koliko su puta
Ruke mi taj spomen prebirale!

2.

Pavuljka se titra i svjetluca,
Za divotna vedra dana ljetna,
Kad joj sunce zlatnom zrakom puca;
Pavuljka bje duša moja sretna.

A to sunce? Ne ima ga već sada,
Zagrnu ga oblak gust i taman;
Pavuljka se tebi suncu nada,
Al’ se nada jadna zaman, zaman.

3.

Oj ti noći, što si crna?
Crnilo me tvoje sjeća
Onih lijepih crnih oči,
Što su bile moja sreća.

Oj ti, dane, bijeli dane,
Zašto si mi tako jasan,
Što spominješ neprestano
Lik mi dragin mlad i krasan?

Kud ću, kamo? Sve badava,
Danju, noću, snom il’ bdijuć,
Sve se meni draga javlja,
Sve se javlja slatko s’ smijuć.

I u grobu, mislim, ne ću
Od nje mirno moć’ počivat,
I u grobu, mislim, da ću
Samo o njoj – o njoj snivat.

Što nam, Bože, nisi dao,
Kad nas ne će koja žena,
Da sa lijepim likom gine
I ta tužna uspomena!

4.

Kad si tamo pred oltarom stala
Sva kô anđeo nevina i bijela,
Zelen vijenac vrhu lijepa čela,
Jesi l’ onda na stran pogledala
Tam’ gdje stoji kraj oltara slika,
Slika živa jadnih paklenika?

Jedan lik se iz tog plama diže,
Jadniji neg’ druge slike ti je,
Ljuće njega ljuta muka bije,
Ljuće plamen pakleni ga liže,
Ljuće ga je vječna kletva pekla,
Kad si ono strašno “da” izrekla.

Taj baštinik propasti paklene,
Taj izgnanik najljepšega raja,
Koj’ ne žive nego da očaja,
Znaš ga, dušo? Zar ti ne znaš mene?
O taj prorok-slikar slutio je,
Da će tude pucat srce koje.

5.

U kićenom perivoju
Stajô sjajan grad,
Lijepo ti ga ovjenčao
Miloduhi hlad.

Divno bilo tude slušat
Slavuljićev glas;
Sad je grad taj ruševinom, –
Tako s’ mijenja čas!

Samo jedna ruža cvate
Još u gradu tom:
Tvoje lijepo ime, dušo,
A u srcu mom.

6.

Oj kuckalo, leputalo
U prsima – u svom gnijezdu –
Srce mi, slavuljče malo,
Kad te smotri, svoju zvijezdu.

Oj kuckalo, leputalo
Srce, krila svâ krileći,
Slavuljče mi popijevalo
Sve o tebi, sve o sreći.

Sad se radost ta utaži,
Sada kuca polagano,
Zašt’ si s drugim pošla, kaži,
To mi kaži, mila rano!

Što spominjem dobu sretnu,
Kad mi suza trepti žicom,
Kad se slavulj taj prometnu
U mom srcu kukavicom!

7.

Znaš li, dušo, ono cvijeće bijelo:
Blijeda krila svoja ti razvija,
Kad je sunce već za goru sjelo,
Iz cvijeta se lijeva mirodija.

Takvo cvijeće blijedo, neveselo,
Takvo cvijeće sam ti, dušo, i ja:
Kako noću blijedi cvijet miriše,
Duša za te još i sada diše.

Diše za te, sve što bez ufanja,
Jer ti drugi ljubi lijepa lica,
Jer te drugi, sunce mi, zaklanja,
Gle i sve još tebe slavi žica.

I što pjevam, kada dan osvanja,
Pod prozorom pjevat će ti ptica,
Ne bi l’ kaplja milosrđa mala
S tvoga oka na cvijet blijedi pala.

8.

Bijah đače, ti gaćaška,
Al’ već onda mila, lijepa,
Imô sam i ja već oči,
Ali ludost moja slijepa
Nije našla ni rječice
Neg’: “Dobar dan, gospođice!”

Bijah momak, ti djevojka,
Kad sam u svijet strani morô,
Ti mi napi poputnicu:
“Vratite se opet skoro!”
Luda ljubav nije znala
Nego reći: “Lijepa hvala!”

Bijah muž i srca stalna,
Ali kad mi priča dođe,
Da sa drugim prsten mijenjaš,
Nož mi kroz to srce prođe,
Propade na svijetu sve mi,
Ja poludih, ja onijemih.

Sada mi se svijest povraća,
Sad ti znadem kazat glasno
I o đaku i mladiću
I o mužu – ah, al kasno!
Tišti l’ srce koje breme,
Rec’te momi to za vrijeme.

9.

Dosta, dosta potucah se
Međ’ objesnim mladim svijetom,
Prosklizô sam lijepe čase
Glatkim, voštanim parketom.
Jurišô sam očalinom
Sad za Ankom, sad za Minom;

Berti: “Ja te ljubim!” lagô,
Milki žmireć ulagivô,
Savki loše pjesme slagô,
Izljubio Maru živo,
Sa Franjicom crnookom
Proletio kolo skokom.

Samo tebe, lijepo čedo,
Za života ni ne dirnuh,
Već s daleka sam te gledô,
Kako se u dušu mirnu
Sva milina ženska složi,
Oj divotni stvore boži!

O, tu mi se pričinjalo,
Da t’ ne rodi smrtna žena,
Već da nam te nebo dalo,
Toliko si savršena;
Pričinjalo – ovo lice
Da je lice od božice.

Grliti te ruka ne sm’je,
Al’ na božičin žrtvenik
Složio je ove pjesme
Ushićeni tvoj svećenik;
Pojuć hram ti cvijećem pospô:
“Ljubim te! – o ljubim, gospo!”

10.

Na vedrini mlađak plane,
Plimom talas morski đipi,
Kad se ti pomoli, lane,
Mlada moja krv uskipi.

Sa vedrine mlađak trne,
More gine, talas pada, –
Iščezle mi oči crne
Pa mi srce gine sada.

Naše Gore List, 1864.